Predsjednik, stanovnik zgrade, jedva dvjesto metara od nabrojanih cesta i pruge preko, došao u onom svom oklopu sa na stotine konja ispod haube da kupi pecivo za iftar, i provozao se makar tri kilometra i koju stotinu metara više, ako nije prelazio dvije pune linije i morao ići na kružni tok. Zato je predsjednik da se pokazuje.
A tek njegov predsjednik, to jest predsjednikov predsjednik, ima tri auta i hudnjak opet viče da nema.
I još lani, za izbore, obeća 100 000 novih radnih mjesta.
Onda mi na um padne članak koji mi uskovitla misli, kako se baš tom predsjednikovom predsjedniku a samim tim i narodu butun, sprema velika zavjera. K’o biva onaj skorojević što ima avione i jahte i nebodere što se vrte k’o ringišpil, sprema mu veliku zavjeru, kako bi ga kutaris’o vlasti. Još pišu, kako on to nemere sam, nego će mu pripomoć onaj mali predsjednik što se po njemu zove dječak Mustafa iz Tešnja. Eto, dječak sad nosi dva imena. Onda će biva, uturiti nake krtice u partiju velikog predsjednika, među one što ga ašićare ne slušaju a još su u partiji, da mu iznutra razrove sve što se da razroviti.
Željno ne iščekujem rasplet, uvjeren da se na ovoj našoj pozornici životarenja samo režira zaplet, tako da odmah upozorim sljedbenike jednoumlja da mi to nije preša mojih misli. Nego još rovim po ovom mom mislećem mravinjaku i tražim jasniji išaret. Dvadeset godina je prošlo, stalno nam se nešto radi o glavi a mi stalno dobijemo odgovor da je to zavjera. I u toj silnoj zavjeri, stalno su predsjednik i predsjednikov predsjednik na zelenoj grani, što bi rekli na konju, ma na stotinama konja, dok naša kola života, samo ubrzavaju nizbrdo.
Samo u Krajini policajci štrajkuju. NAKO! Samo u kantonalnoj bolnici, u Zenici nema gaze i zavoja za operaciju, i operiraju na hladno, NAKO! Samo se uzima kredit kod komercijalne banke kada nam ne daju one gulikože iz MMF-a, NAKO! Samo se penzije dijele u Federaciji od osmog u jednom do osmog u narednom mjesecu. NAKO! Samo se regres državnih službenika i namještenika unaprijed zacrtava za narednu godinu i pored prazne kase. NAKO! Samo radnici prosvjeduju što nisu primili dveadeset i kusur plaća. NAKO. Samo se malo-malo pred Vladom FBiH spaljuju demobilizirani borci, NAKO! A dobro uhljebljena nekolicina poslušnika iz glasačke mašinerije, još se upinje k’o crijevni putnik u praznom stomaku, kako bi ličili na predsjednika i žive imitaciju njegova života. Brojnija skupina ispred pekare, umjesto više, kupuje sve manje peciva i žuri u svoje zidove. Oni su samo broj gladnih sa tendencijom daljnjega rasta.
Zato ću progovoriti kao musliman, jer kao Bošnjak morao bih se zaustaviti na ovih nekoliko desetina tisuća kilometara kvadratnih što je malo za dunjaluk razumskog posmatranja.
Nije li hazreti Omer, kada se približavao Jeruzalemu, jašeći kamilu u pratnji sluge, poželio da poštedi teškog napora svog slugu, pa je naizmjenično sa slugom jahao kamilu. Eto, da li slučajno ili je tako trebalo biti, posljednju dionicu puta do Jeruzalema dojahao je sluga, uz kojeg je pješice išao hazreti Omer i tako ušao u Jeruzalem.
Čitam top vijest, kako se u farove skupocjenih automobila braće Arapa ugrađuju dijamanti, dok stanovnici Gaze nemaju ni za kiflu a kamoli za gazu. Na koga li se ugledaše? Morebit, na ovdašnje predsjednike ili obrnuto???
Kada samo jednog prvaka ugledam da hoda pješice pored svojih podanika i osjeća kamenčić u cipeli, umjesto skupocijenih limuzina pod guzicom, povjerovat ću da nam još neko anamotamo, kuje zavjeru. Kada nam krv brata ali i svakog čovjeka na planeti Zemlji, bude značila život umjesto smrti i osvete, još ću se ponadati. Kada se među poslušnicima nađe spremnih da priskoče u pomoć staru i nejaku, još ću se ponadati. Kada se ne budu utrkivali da i iftar sa prvacima isture na fejzbuk kao mjeru prestiža, još ću se ponadati. Kada rane ratnog vojnog invalida, što cure evo dvadeset godina, budu i naše rane a ne samo njegove i njegove stare majke, još ću se ponadati. Kada se prvaci budu pobrinuli, da se liječe oni za koje su poredane kutije na ulici u svakom gradu, još ću se ponadati. Kada nam znanje bude imperativ a ne kao sad kondicional i kada isto budemo ovjeravali svojim djelima a ne komadom kupljene hartije, još ću se ponadati. Kada prestanemo moralizirati drugima, noseći puna njedra pohlepe, još ću se ponadati. Kada ti isti prvaci i njihovi trabanti zavire u svoja srca, u svoj novčanik vjere i potraže odgovore na ova i mnoga druga pitanja, tada ćemo se moći zajedno ponadati boljem sutra.
Do tada, razum mi jasno poručuje kako su prvaci i njihovi trabanti, umjesto predmet zavjere, već duže bez vjere.
Prihvaćajući laž zarad osobne zadovoljštine i ovodunjalučke komocije, a u isto vrijeme drugima pridikovati kako je „tamoon“ problem a ne predsjednik i predsjednikov predsjednik i njihovi trabanti. I još prihvaćati kako je to sve to po zakonu i Božijim propisima. A nije! Narod koji se još zove snagom, neću ga nazvati hajvanima, tih istih vozilica, zadugo će plutati k’o meduze. Biologija tvrdi da kod meduza, što su usta to im je i guza.
Zato prestanimo se više lagati! Za hranjenje svoje pohlepe, oni su svoju vjeru a samim tim i život poštenih građana, stavili ad acta. Predsjednici, trabanti i skorojevići u skupim oklopima pokazuju nadmoć, bezobrazno i drsko, ne računajući da upravo na taj način samo doprinose da se javlja na 100 000 novih gladnih mjesta i usta daleko više. Možda se i predsjednikovom predsjedniku, prilikom obećavanja novih radnih mjesta, desilo retoričko proklizavanje u savladavanju nove predsjedničke uzbrdice. Sada bi licemjeri kao u diplomaciji kazali, izvini.
Ipak, ovo je život, naš nasušni… Nema mjesta izvinjenju!
Nema komentara:
Objavi komentar