Povodom jučer održane vojne parade i međuetničkih sukoba koji
su zabilježeni nakon nogometne utakmice između Srbije i Albanije,
razgovarali smo sa Stašom Zajović, koordinatoricom udruge Žene u crnom i dobitnicom nagrade Charlotte Bunch za ženska ljudska prava.
Umjesto da afirmira vrijednosti mira, nenasilja i socijalne jednakosti, vlast se odlučila na manifestaciju patrijarhalne nadmoći, pri čemu je iskazala i prijezir prema civilnim potrebama i beščašće vojske koja je nasljednica vojnih jedinica odgovornih za ogroman broj zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije. Osim što takva demonstracija moći može izaziva strah među građanima susjednih zemalja, posebice nakon međuetničkih sukoba tokom i nakon utakmice Srbije i Albanije, izazvana je i reakcija gnušanja među odgovornim građankama i građanima Srbije.
Kako komentirate jučerašnju vojnu paradu u kontekstu militarističke povijesti Srbije, ali i zemalja iz okruženja?
Ne samo kao feministkinja i antimilitaristkinja, već i kao odgovorna
građanka, smatram da je održavanje parade bio neodgovoran i ciničan
potez vlasti koja bi sve račune trebala polagati poreznim obveznicima.
Krajnje je nerazumno da se u zemlji koja je na rubu bijede, koja ima
milijun i pol nepismenih osoba i koja se po indeksu ljudske sigurnosti
nalazi gotovo na posljednjem mjestu u Europi, novac troši na takvu vrstu
manifestacije. Političke elite su, umjesto vlastitim građanima, sve
resurse odlučile podrediti svjetskom moćniku.Umjesto da afirmira vrijednosti mira, nenasilja i socijalne jednakosti, vlast se odlučila na manifestaciju patrijarhalne nadmoći, pri čemu je iskazala i prijezir prema civilnim potrebama i beščašće vojske koja je nasljednica vojnih jedinica odgovornih za ogroman broj zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije. Osim što takva demonstracija moći može izaziva strah među građanima susjednih zemalja, posebice nakon međuetničkih sukoba tokom i nakon utakmice Srbije i Albanije, izazvana je i reakcija gnušanja među odgovornim građankama i građanima Srbije.
Parada je održana povodom 70. godišnjice oslobođenja
Beograda. Je li takav događaj uopće primjeren antifašističkom duhu
obljetnice?
Riječ je zapravo o izrugivanju antifašizma. Ne smijemo zaboraviti da
je Srbija 2006. godine na institucionalnom planu rehabilitirala
četništvo. Uz donošenje Zakona o pravima boraca, kojim se izjednačavaju
prava pripadnika četničkog i partizanskog pokreta, više od tri godine
vodi se i proces za rehabilitaciju Draže Mihajlovića, a i vojska ove zemlje je godinama skrivala Ratka Mladića. Uostalom, na čelu Srbije se nalazi čovjek koji nosi titulu četničkog vojvode koju mu je 1993. godine na Romaniji dodijelio Vojislav Šešelj. Žene u crnom su sa srodnim organizacijama tražile od Tomislava Nikolića
da se javno odrekne te titule, no on to još uvijek nije učinio. Također
je cinično da se slavna internacionalistička borba koja se vodila za
vrijeme Drugog svjetskog rata svela na lik Vladimira Putina koji, osim u formalnom smislu, s antifašizmom također nema nikakve veze.
Spomenuli ste međuetničke sukobe na utakmici Srbije i
Albanije. Smatrate li da postoji realna opasnost da oni još više
eskaliraju, posebno u odnosu na činjenicu da su u Vojvodi kamenovane
trgovine albanskih vlasnika?
Sve ovisi o političkoj odluci središnjih vlasti, odnosno žele li
međuetničke sukobe iskoristiti kako bi skrenule pažnju s nekih važnijih
socijalnih i ekonomskih problema. Nacionalno motivirani sukobi se obično
koriste kao dimna zavjesa za manevre onih koji su ratno profiterstvo
transformirali u svakodnevno poslovanje. Zadnja beogradska Povorka
ponosa LGBT osoba dokazala je da vlast
ima mogućnost kontrole profašističkih snaga koje je sama proizvela, a
budući da je Srbija u pregovore s Evropskom unijom ušla iz pragmatičnih
razloga, situacija je neizvjesna. Uostalom, sporazum iz Bruxellesa je
daleko od stvarnosti običnih ljudi.
Na udaru nacionalističkih tenzija nedavno se ponovno našla i vaša organizacija.
U dvadeset i tri godine postojanja konstantno smo svjedočile napadima
koji su dolazili iz društva, ali i državnih redova. Dolaskom aktualne
garnitura na vlast, strah u Srbiji je porastao na svim nivoima. Riječ je
o režimu koji ukida medijske slobode, prostore građanskog
samoorganiziranja i koji potvrđuje da su neistomišljenici njihovi
najveći neprijatelji. Prostor za branitelje ljudskih prava i
aktivistkinje stoga je bio i ostao prostor nekažnjenog nasilja.
Nema komentara:
Objavi komentar