Aktuelni političari su pročitana knjiga

Od mirnodopskog voditelja do ratnog reportera, od istraživačkog novinara do zastupnika u Skupštini Kantona Sarajevo. Zvonko Marić priča o svom životnom i profesionalnom putu i odgovara na pitanje da li je politika gora ili bolja izbliza

Gospodine Mariću, od mirnodopskog voditelja, preko ratnog reportera pa sve do skupštinskog zastupnika? Je li dugo trajao taj put, i koja je dionica bila najteža?
Moram priznati da mi nikada nije bila ambicija da uđem u političke vode. Moje životno opredjeljenje je bilo novinarstvo. Nekako je odgovaralo mome temperamentu. Izazovno i dinamično. Bavio sam se sportom.Najviše sam se zadržao u košarci. Taj sport je i danas prisutan u slobodnom vremenu.Međutim, možda je najljepši period u mome životu bilo vrijeme kada sam bio član jednog od najboljih Kulturno umjetničkih društava u ex Jugoslaviji. Sa KUD-om “Vrelo Ibra” sam putovao širom svijeta. Razni festivali, druženja, upoznavanje raznolikosti.... Bezbrižan period života koji mi je donio puno radosti i zadovoljstva. Ta putovanja i izazovi su me dodatno učvstili u mome opredjeljenju da se jednog dana bavim novinarskim poslom. Zelja mi se ispunila i radio sam oko 27 godina ono što sam želio. U toku moje novinarske karijere sam doživio puno lijepih trenutaka, al i razočarenja. Proputovao sam pola svijeta i izvještavao sa velikih događaja, ali je ratni period bio prema svemu specifičan. Pun nekog zanosa i vjere da će jednoga dana doći sloboda i ljepši dani. Prividna sloboda je došla, ali za ovo drugo se teško može reći. Nastupio je i sunovrat novinarstva. Urušavalo se sve pod bijedom politike i morala. Destruktivna politika je bezočno razorila mnoge vrijednosti. Njen upliv u medijima je umnogome obesmislila i novinarski posao. Mediji su stavljeni pod apsolutnu kontrolu određenih političkih stranaka. Poražavajuće je to što su javni servisi poklekli pod pritiskom stranaka na vlasti. Bilo je daleko lakše i dostojanstvenije raditi u ratu nego danas. Nadao sam se da će se prevazići taj sumrak novinarske profesije, ali na žalost to se nije desilo - i ko zna kada će. To je bio jedan od glavnih razloga da prihvatim ponudu SBB-a i nađem se na izbornoj listi. Bez ijednog izbornog plakata, govora na predizbornim skupovima, učešća u predizbornim emisijama, voljom birača sam izabran za zastupnika u Skupštini kantona Sarajevo. Da budem iskren, to mi je bila jedna vrsta satisfakcije za ono što sam radio. Shvatio sam da je veliki broj građana cijenio moje djelovanje u novinarskom svijetu i tako sam se našao tu gdje danas jesam – u zastupničkim klupama.
- Prilično ste oštri za skupštinskom govorinicom dok se, svojevremeno, bili izuzetno smireni tokom vođenja dijaloških emisija. Koje od ovo dvoje ste pravi Vi?
Mislim da sam i jedno i drugo, samo u različitim ulogama. Kritički uklon sam imao i kao novinar i voditelj, ali sam to radio u drugačijem stilu. Nastojao sam da poštujem novinarske kodekse i da budem odgovoran prema gledateljima. Smirenost je bio moj manir za koji smatram da je neophodan da bi se u nekoj tolerantnoj atmosferi sa sugovornicima razgovarao i o najkompliciranijim i najosjetljivijim temama. Insistirao sam na argumentima i nastojao da i ja na njima zasnivam svoj nastup. Smirenost mi je pomagala da kontroliram tok emisije, jer sam moje sugovornike razoružavao tim načinom vođenja emisija. Iskreno, bilo je puno trenutaka kada se nisam baš osjećao onako kako je to izgledalo, ali samokontrola je uglavnom bila dominantna. Uvijek sam želio da otvaram mogućnost da i gledatelji sudjeluju u realiziranju mojih emisija, ali sam to zahtjevao i od svih kolega kojima sam bio predpostavljeni. Smatrao sam da sve što radimo , to činimo zbog gledatelja. Danas je u zastupničkim klupama sasvim drugačija moja uloga, pozicija i ambijent. Ja često volim reći, da sam kroz dugi niz godina, baveći se novinarstvo, bio hroničar svih stupidnosti i nepodopština mnogih koji danas obnašaju dužnosti i sjede sa mnom u skupštinskim klupama. To je možda i razlog što se čini da sam oštriji u svojim istupima. Budući da sam iz pozicije zastupnika, spoznao da je situacija mnogo gora od one kakvom sam je vidio i doživljavao kao novinar (a ni iz te perspektive je nisam video mnogo boljom) , to me čini daleko zabrinutijim i samim tim i agresivnijim. Ne garantiram da u budućnosti neću biti i oštrijim. Mislim da je to jedini način da se skrene pažnja i građanima da je stanje u našem društvu krajnje alarmantno id a su nam neodgovorni političari, pored svega ostalog, potrošili i posljednji resurs koji nam je preostao, a to je vrijeme. Nije nam toga preostalo još mnogo da bi se popravilo ono što su nam oni koji su bili na vlasti kreirali. Definitivno smo na rubu propasti. To jasno treba reći onim ljudima koji još ne shvataju da su političari skoro zacementirali, projekat lažljivog i licemjernog društva u kojem je svima loše, osim njima.   
- Otkud Vi u politici i s obzirom da je novinarstvo, u izvornom obliku, prilično beskompromisan zanat, kako se snalazite s velikim brojem taktiziranja i “mamaca” što ide uz politiku?
Mislim da sam imun na te političke “mamce”. Sada već mogu reći da su aktualni političari već pročitana knjiga. Dugo sam ih pratio radeći novinarski posao. Znam na kojim principima djeluju, koje su im namjere, ciljevi, interesi, sklonosti..... Moje taktiziranje se ogleda jedino u činjenici da se još uvijek suzdržavam da kažem sve što mislim i što bih trebao. No u ovom periodu, jedne vrste moga pozicioniranja u Skupštini, možda je to neka mjera, ali vremenom ću vjerovatno biti primoran na radikalniju retoriku koja će biti još primjerenija za njihovo pogubno djelovanje za budućnost generacija koje dolaze. Moje ogorčenje je utoliko veće što sam doveden u poziciju da se svojoj djeci moram pravdati da se nisam borio za ovakvu državu u kojoj njih četvoro s fakultetskim diplomama ne mogu naći posao. A koliko je takvih čije interese nastojim da predstavljam u Parlamentu?
- Hoćete li se ikada više vratiti u novinarstvo ili je ovo početak jedne a kraj druge karijere?
To je teško u ovome trenutku reći i zavisi od mnogo faktora. Novinarstvo volim - i ono je ostavilo neizbrisivi pečat na moj život...U svakom pogledu. Politika je vjerovatno u ovome trenutku moja sudbina. Nisam baš najsretniji zbog toga, ali se tješim da bih mogao iz ove pozicije da nešto više učinim na planu onoga o čemu sam sanjao u teškim ratnim vremenima, dok sam izvještavao sa brojnih ratišta, vjerujući pritome da ćemo jednog dana živjeti u pravednom društvu jednakih šansi. Ali znate svako ima pravo na zablude i iluzije. Gorka je i bolna ovo utjeha, ali šta mi preostaje u ovome vremenu obespravljenosti i poniženosti?
- Kolika ima kriminala u budžetskim institucijama Kantona Sarajeva?
Kriminal je nemjerljiv i prisutan u svim segmentima kantonalnih institucija. No gore od toga je činjenica da ne postoji nikakva strategija za borbu protiv te pošasti koja razara svaku poru ovog nesretnog društva. Odgovornost već odavno ne stanuje u ovoj državi. U vrijeme kada je aktualni premijer Konaković bio jedan od kandidata SDA za mandatara registrirao sam njegovu izjavu koja glasi :”Ja ne bježim od odgovornosti”!!! Prva moja pomisao je bila – kako može neko uopće da bježi od onoga što u ovoj zemlji nema !? Odsustvo odgovornosti je doista jedna od najvećih nesreća koja je mogla zadesiti ovo postratno društvo. Puno je imtacija insistiranja i zalaganja za odgovornosti, ali i imitacije života, predstava za naivne – tobožnjih hapšenja, pa još spektakularnijih puštanja na slobodu osumnjičenih za milionski kriminal, ali sve dok bude naivnih i površnih ljudi bez vizije, obmane političkih moćnika će imati učinka. Život u ovome vremenu je surova borba, ali nepoštena.
- Je li politika izbliza gora nego što se čini sa novinarske distance?
Apsolutno! U politici se osvjedočite u neslućene razmjere, licemjerstva, surovosti, bezočnosti, beskrupuloznosti, nemoralnosti...... Jednostvno rečeno u bijedu duha, većine onih koji se domognu vlasti. Bezdušnost takvih, poražavajuća i razarajuća za svako normalno ljudsko biće. Tu se ne biraju sredstva i načini da se ostvari cilj. Nađete se u jednoj maloj bari sa puno velikih, nezasitih krokodila. Iz novinarske perspektive to malo drugačije izgleda. Možda i zbog činjenice, da ako ste iole autoritativniji i uticajniji novinar, iz isto takvog medija, političari su snisishodljivi i plaše se na koji način ćete postupiti prema njima i onome šta rade. Zato mislim da većina novinara uglavnom nije ni svjesna svoje moći, već se stavila u službu promocije vlasti koja je ovu zemlju dovela do dna. Opravdano je nekada novinarstvo kvalificirano kao sedma sila, a u bh društvu nije to ni u naznakama. Nažalost.