Najveća laž u post-jugoslavenskom periodu: Narodi su se mrzili

• Čini mi se da raskrinkavanje neistine o narodima kao mrziteljima mora imati baš jaku emacipatorsku snagu kad je sama laž imala tako razornu moć. U svakom slučaju, ovaj tekst posvećujem razočaranom, utučenom, prevarenom, čovjeku na prostoru bivše Jugoslavije. Nije bilo davno kad sam pročitala riječi jednog takvog koji ne može sačekati da zaradi penziju da bi mogao otići živjeti u planinu, samo da bude što dalje od ljudi, zauvijek. Razočaran je u ljude, u sebe, u svijet. Ne može razumjeti šta se dogodilo. Razočaranje da je „sve“ bio samo privid skoro ga je dotuklo. Ne može vjerovati da nije primjećivao mržnju oko sebe, a po „svemu sudeći“ izgleda da nije. Ali, pogledaj, dragi, usamljeni, istina je ipak na tvojoj strani - nisi živio u izmaglici privida. Ljudi su bili, i jesu, puno, jednostavno da kažem, puno bolji nego što su ih devedesete prikazale: bliskost među narodima je bila prava.

Povezani članci

• Lex Perković se mijenja do 1. siječnja, Reding podržala Vladu oko ćirilice u Vukovaru
• SANJIN KODRIĆ – IZGUBLJEN U KNJIŽEVNOJ POVIJESTI
• Vesna Pusić: “Bit će onako kako građani odluče”
• Uhićen Josip Boljkovac
• KO VOLI AMERIKU?
• Kult ličnosti u SDP-u: Milanović neće imati protukandidata za predsjednika stranke

Tvrdnja da su se narodi Jugoslavije mrzili, laž je nad lažima. Ona je razorila živote tada, a i sada nastavlja svoj pakleni put, kad joj se dozvoli

Piše: Senja Perunović

U velikoj konkurenciji za titulu ‘LAŽ NAD LAŽIMA’ u našim krajevima, pobjeđuje ova: „Narodi Jugoslavije su mrzili jedni druge; bratstvo-jedinstvo nije postojalo, ono je bilo samo trik i privid“.

Istina je drugačija; ne samo da je ljepša nego je i logičnija kad se uzme u obzir stvarnost koju smo živjeli, ako se usudimo priznati je sebi: narodi Jugoslavije se nisu mrzili. Ipak, teško je to povjerovati nakon svega što se dogodilo u devedesetima?   Slijede argumenti, crno na bijelo.

O podacima rode da ti pojem:

Istraživanje provedeno 1990. otkriva puno.

Što je njegov zaključak?

Jedan od najvažnijih je ovaj: rezultati istraživanja ne potvrđuju vjerovanje/ tvrdnju da je socijalistička Jugoslavija bila podrivena nacionalnom mržnjom prije devedesetih.

Zar nije bilo nacionalista prije devedesetih?

Bilo ih je i bili su glasni ali ni izdaleka tako brojni kako se činilo. Nacionalna netrpeljivost nije bila karakteristika jugoslavenskog društva, sve do rata 1990ih.

Kako to znamo, osim iz sjećanja mnogih?

Postoje objavljene studije sa podacima sakupljenim u istraživanjima znanstvenih institucija i eksperata.

Možda nacionalne netrpeljivosti nije bilo za vrijeme Tita, ali čini se da je mržnja tinjala ispod površine i onda buknula u devedesetima. Da li je to točno?

Ne. Čak i zadnje istraživanje koje je provedeno u maju i junu 1990. pokazuje da nacionalna netrpeljivost, iako opasno pogoršana, ni tada nije bila velika. (Izuzetak je Kosovo gdje su prilike bili značajno drugačije.)

Tko je proveo istraživanje?

Istraživanje je proveo Konzorcij institucija za ispitivanje javnog mnenja (univerzitetske istraživačke institucije svih republika, osima Crne Gore). Provedeno je na uzorku od 4230 osoba starijih od 18 godina koji je bio reprezentativan za cijelu populaciju Jugoslavije kao i za svaku republiku i autonomnu pokrajinu. Rezultati su objavljeni 1991. u studiji ‘Jugoslavija na kriznoj prekretnici’.

Kako je mjerena nacionalna mržnja ili netrpeljivost?

Upotrebljen je method široko primjenjen u znanstvenim istraživanjima u svijetu za mjerenje etničke distance: Bogardusova ljestvica. Primjenjen je najrigorozniji model Bogardusove ljestvice utoliko što se nacionalna distanca mjerila kroz stav u odnosu na prihvaćanje ili neprihvaćanje bračnog partnera iz druge nacije (a ne, na primjer, kroz stav o prihvaćanju člana druge nacije kao susjeda ili kolege na poslu).   Etnička distanca je istražena za devet grupa: šest najbrojnijih nacija (Cronogorci, Hrvati, Makedonci, Muslimani, Slovenci i Srbi), dvije najbrojnije nacionalne manjine (Albanci i Mađari), i osobe koje su se odredili/ identificirali kao Jugoslaveni.

Šta je, dakle, pokazalo to istraživanje, kakav je bila etnička distanca 1990?

Istraživanje je pokazalo relativno nisku etničku distancu među narodima Jugoslavije. Drugim riječima, još i tada, u proljeće 1990, nacionalni odnosi su općenito bili dobri.

Koliko je bilo isključivih?

Maksimalnu distancu pokazalo je 18% od svih ispitanika. To su oni koji bi prihvatili za bračnog partnera samo osobu iste nacionalnosti kao što su i oni. Njima možemo pribrojiti i one koji bi prihavatili bračnog partnera iz samo dvije ili tri druge grupe, tj. koji pokazuju jaku distancu i kojih je bilo 19%.

Gdje je bila većina?

Onih koji su pokazali minimalnu distancu ili su bez etničke distance (tj. bili su otvoreni da prihvate osobe druge nacionalnosti) bilo je 33%. Njima možemo priključiti one sa niskom etničkom distancom (12%). Srednja distanca karakterizirla je 14% ispitanika.   Bilo je još i onih (4%) koji ne bi prihvatili bračnog partnera ni iz jedne nacionalne grupe, uključujući i njihovu vlastitu. To je prilično visoki postotak za takav netradicionalni stav, tako da je moguće da obuhvaća ne samo one koji odbijaju brak kao instituciju, već i one koji su svojim odgovorom zapravo željeli izraziti svoj stav. Naime, sasvim je moguće da su među njima bili oni koji su bez etničke distance a koji su kroz takav odgovor željeli poslati poruku protiv agresivnog nacionalizma koji se u to vrijeme pojavljivao iz svakog ugla. Takav je odgovor sličan onim odgovorima sa kojim su građani protestirali, također protiv nacionalizma, u popisima stanovništava kada su na pitanje o nacionalnosti odgovarali da su Marsovci, amebe i tome slično.

Da li su podaci vjerodostojni?

Rezultati istraživanja pokazuju da se odnosi u Jugoslaviji prije mogu okarakterizirati kao bliskost i dobri međunacionalni odnosi nego kao mržnja (pa čak ne niti kao nacionalna netrepeljivost). Ali tko da im vjeruje, netko može pitati. Možda su građani davali odgovore koji su bili društveno poželjni a ne svoje iskreno mišljenje.

Treba imati na umu, međutim, da u maju i junu 1990. kada je istraživanje provedeno, teško da je bratstvo i jedinstvo bilo na vrhu ljestvice društveno poželjnih ideja. Naime, nacionalisti su već tada uživali svoj momentum: HDZ i Tuđman već su bili pobjedili na izborima u Hrvatskoj; u Srbiji, Milošvić je cvjetao šireći nacionalizam, a u Sloveniji je Kučan već odavno bio crpio snagu iz otrovnog nacionalističkog pehara, itd. Politički-adekvatno ponašanje trenutka bilo je izražavanje bliskosti samo prema „svojima“.   Ako je išta bilo poželjno, to je bilo skrivanje svojih simpatija, ili ne-mržnje, prema drugim narodima. Svakako je bilo poželjno skrivanje jugoslavenstva i bilo kojeg sentimenta koji je podsjećao na jugoslavenstvo. Imajući to u vidu, niska etnička distanca a viši stupanj nacionalne bliskosti koju dokumentira ovo istraživanje, maltene dan prije rata, nosi još veće značenje.

Neki su lagali, mnogi zu zavedeni

Da.

Konkurencija je oštra

Priznajem, na pitanje koja je laž najveća nije lako odgovoriti. Konkurencija je prevelika. Laž koja tvrdi da su se narodi Jugoslavije mrzili nosi pobjedničku titulu samo zato jer se čini da je ona grotlo iz kojeg su sve, ili većina, teško-kalibarskih laži, izašle i … izlaze.

Posvećeno usamljenom čovjeku

Čini mi se da raskrinkavanje neistine o narodima kao mrziteljima mora imati baš jaku emacipatorsku snagu kad je sama laž imala tako razornu moć. U svakom slučaju, ovaj tekst posvećujem razočaranom, utučenom, prevarenom, čovjeku na prostoru bivše Jugoslavije. Nije bilo davno kad sam pročitala riječi jednog takvog koji ne može sačekati da zaradi penziju da bi mogao otići živjeti u planinu, samo da bude što dalje od ljudi, zauvijek. Razočaran je u ljude, u sebe, u svijet. Ne može razumjeti šta se dogodilo. Razočaranje da je „sve“ bio samo privid skoro ga je dotuklo. Ne može vjerovati da nije primjećivao mržnju oko sebe, a po „svemu sudeći“ izgleda da nije. Ali, pogledaj, dragi, usamljeni, istina je ipak na tvojoj strani – nisi živio u izmaglici privida. Ljudi su bili, i jesu, puno, jednostavno da kažem, puno bolji nego što su ih devedesete prikazale: bliskost među narodima je bila prava.

Narod

Srce me boli kad vidim koliko se drvlja i kamenja nabacilo na narod. Kao, narod je kriv, narod je glup… što sve ne. Ma, vraga narod, netko drugi je bio na pozornici i tada i sada. Kad god takva misao o lošem narodu proleti glavom, pogledati podatke istraživanja.

Naglasak

Tvrdnja da su se narodi Jugoslavije mrzili, laž je nad lažima. Ona je razorila živote tada, a i sada nastavlja svoj pakleni put, kad joj se dozvoli.

Čija je laž to bila? Sigurno ne narodna.